Jura zna sve

DEFINICIJA:
Defenestracija označava čin izbacivanja jedne ili više osoba kroz prozor, koji je u povijesti često učinjen iz političkih razloga. Sama riječ dolazi od latinskih riječi de (od ) i fenestra (prozor).

Dogodilo se. Pa, u neku ruku smo to i očekivali. Da, moralo se dogoditi. Naša Željezna Lady je konačno očvrsnula. Ostavljena od oca na milost i nemilost narodu, prodala je dušu. Prešla je na tamnu stranu. Čovjek bez emocija u stanju je učiniti svakakve stvari. Pa čak i baciti vlastitog oca kroz prozor. Oca koji ju je do nedavno držao za ruku i učio hodati kroz politiku. Da, i to se moralo dogoditi...

A mi smo svi zapljeskali. Mislim da do sad ni jedan političar nije dobio takav pljesak u narodu. Čak ju je i Fikus pohvalio. Nadam se samo da se neće previše umisliti. Zamrzit ćemo mi nju natrag već za koji tjedan...

DEFINICIJA:
Naziv državni udar dolazi iz francuskog jezika odnosno izraza coup d'etat, dok se izraz puč počeo koristiti u njemačkom jeziku u 19. stoljeću zajedno s izraz Staatssreich. Izraz puč se, s druge strane, ima malo širu primjenu te se koristi za nasilno ili protuzakonito svrgavanje vođa u društvenim grupama koje ne moraju biti države. Tako se koriste izrazi kao što su obiteljski puč ili stranački puč.

A koji je razlog bio za pokušaj puča odbjeglog premijera/kukavice? Jako opravdani (bar što se njega tiče). Progone ga Uskoci. Muče ga velike brige. Nakon što je pobjegao, na vidjelo su izašle mnoge njegove afere. Kad se Željezna Lady počela obračunavati s gospodarskim kriminalom (napomena: zbog Europe), na više mjesta se kao ključno spomenulo njegovo ime. Pogotovo nakon afere u jednoj austrijskoj banci. I sad je voda došla do grla. Prije nego se utopi donio je sa svojim priljepcima koji sišu krv iz iste državne blagajne pakleni plan. Prvo treba preuzeti stranku. Zatim se ubaciti u sabor (po mogućnosti kao predsjednik sabora). Zatim destabilizirati vladu kroz svoje pomagače u saboru. Zatim preuzeti vladu i vratiti se na mjesto Velikog Vođe. Nakon toga smijeniti ministra unutarnjih poslova. I za kraj, smijeniti glavnog državnog odvjetnika i na njegovo mjesto postaviti svoju marionetu. E, tek tada je siguran od progona. Ali, u provođenju tog plana, ključna je jedna osoba - PREDSJEDNIK HRVATSKE. Naime, predsjednik daje mandat izabranom premijeru za sastavljanje vlade, a nakon toga ga potvrđuje sabor. Znači, da bi natrag postao premijer, trebao bi imati predsjednika na svojoj strani. A statistike mu trenutačno ne idu u prilog. Predsjednički kandidat koji za sada vodi, ne bi mu dao mandat ni da je posljednji čovjek u Hrvatskoj.

E, u tom grmu leži zec. Našavši se pod prismotrom zmije, naš je zec odlučio povući potez očajnika. Sazvao je konferenciju za novinare. Takav potez mogao bi povući samo glup ili očajan čovjek. A našeg zeca bi mogli nazvati svakakvim imenima, ali glup nije. Kad je čovjek tako očajan, ide na sve ili ništa, makar u rukama ima jako loše karte. Pokušao je napraviti puč i hitno narediti svim svojim (sad već bivšim) glasačima za kojeg kandidata moraju glasati. Na njegovu žalost, naletio je na Željeznu zavjesu. Kad se zavjesa podigla, neke ženske ruke (lukava lisica?) pojavile su mu se iza leđa i snažno ga gurnule. Sljedećeg trenutka shvatio je da leti kroz prozor. A svi vitezovi koji su još nedavno svojim štitovima čuvali njegova leđa, sada su mu okrenuli svoja...

I tako je naša Lady sazvala novu konferenciju za novinare i, okružena ministrima koji su izraze lica namjestili u pozu "dont fuck with us", defenestrirala svog donedavnog pater familiasa. I ne samo to, nakon toga na razgovor je pozvala ministra unutrašnjih poslova i državnog tajnika. Razlog? Tko zna... Možda ih je molila da ga ostave na miru kako bi on više ne bi radio, s oproštenjem, sranja, a možda je osjetila krv, pa sad ide na završni udarac. Ako je prvo, zec ide u penziju, a ako je drugo, ide na ražanj...

A ne, ova priča nije gotova. Tek slijede nove epizode. Dok je Hrvatske i Hrvata, nove epizode sapunice snimat će se svaki mjesec...

Za početak, sretna vam nova 2010. godina.

Toliko se toga lošeg dogodilo u prošloj godini, da nam se čini na iduća mora biti bar malo bolja. Spomenimo bar neke stvari:
Zahvatila nas je ekonomska kriza, za koju se tvrdilo da ju nećemo ni osjetiti. Nametnuli su nam "harač" kako bi popunili državnu blagajnu. Da, istu onu koja "neće ni osjetiti krizu". Otkazi, pad potrošnje, kolaps građevine i trgovine, bankrot države, prodaja teritorija za ulazak u EU, poskupljenje struje i plina, neodlazak reprezentacije na svjetsko prvenstvo, Dikan i Dolores, sve su to sitnice prema odlasku Cara. Veliki vođa, karizmatična ličnost, "Ja i samo Ja" premijer, šokirao je cijelu naciju. Uslijed sve većih pritisaka iz susjedne nam mrvice na karti Europe (da one čiji je glavni grad Ljubljana) i krize koja je bila skrivena u ormar (a lokot kojim je bio zaključan već je bio pred pucanjem), odlučio je naš uzvišeni (nos je držao jako visoko) Vođa da je najbolje (navodno za nas) da nas napusti. Ljudi su bili u šoku. Zemlja je stala. Svi su plakali na ulicama (od sreće). Tko će nas sada voditi? Kako ćemo sad u Europu? Tko će sad braniti naš teritorij? Otišao nam je jedan i jedini, legitimno (prema statistikama: glasovima dijaspore, gospodarske mafije i građana niže inteligencije i školske spreme) izabrani Vođa. Santo subito. Svetac već za života. Ali vođa je odlučio. Ne davši nikakav razlog odlaska (tj. bijega) otišao je na (ne)zaslužen odmor na jahtu, gdje će uživati i brojiti ručne satove. Za svog zamjenika na čelu države i stranke postavio je marionetu koja će plesati po njegovim zapovijedima. Pričalo se svašta. Od bolesti (mentalna se ne računa), tajnog upravljanja državom, pritiska EU zbog gospodarskog kriminala pa do ponovnog pojavljivanja sa aureolom oko glave kao "Svetac koji će spasiti Hrvatsku".
I, kako to obično u bajkama biva, lutka se otrgnula sa konca i započela vlastiti život. Prvo je riješila krizu na način da uzme novce tamo gdje ih ima - iz naših džepova. Zatim je riješila gubitaške državne firme na način da im je dozvolila da uzmu novce za povrat državi - iz naših džepova. Spasila nas je od svinjske gripe kupnjom cjepiva koje - nitko ne želi. Naguzila se susjednom premijeru kako bi se približila Europi i - dala naš teritorij. Organizirala pretragu za topničkim dnevnicima sa ciljem - da ih ne nađe. Potencirala gospodarske afere kako bi Europi dokazala da rješavamo problem korupcije preko - članova svoje stranke. E tu je nastao problem...

Većina članova vodeće nam stranke došli su do svoje imovine i svog statusa preko privatizacijskih afera i gospodarskog kriminala. Svi misle da se to događalo 90-tih. Ali tu ljudi griješe. Država se pljačkala i dalje, ali na tako očito i dobro skriveno. Kada je 3.siječnja 2000. koalicija došla na vlast (cijeli datum navodim kako bi jedan od kandidata za Predsjednika utvrdio gradivo), imali su priliku obračunati se sa kriminalom, ali, oni su previše bili zauzeti međusobnim svađama. A i među njima je bilo crnih ovaca (npr. jedini čovjek koji je prevario Izrael i ostao živ). Kada se vratila sadašnja vlast, već su dobro utvrdili gradivo: Treba krasti u tajnosti. I tu je nastao problem. Kad je dobra vila našoj marioneti udahnula život, ona je počela (opet napominjem: pod pritiskom Europe!) otkrivati afere, zatvarati krivce i smjenjivati ministre (osim jednog koji voli vlakove, ali drži glasove cijele generalske županije). E, sad su se svi ti sa mnogo putra na glavi počeli bojati. Osjećali su se kao, kako bi rekli englezi "sitting ducks". Nitko od njih ne zna kada će biti izvučen njihov broj. Podravka, Fima, HŽ, HAC, INA, HEP. Pogodite kojoj stranci pripadaju vodeči ljudi tih tvrtki? I ne samo to, nego se unutar afera počeo prizivati i bivši Car. Nekoliko puta se pojavio na TV-u (onako veličanstveno bahat) i - kocka je bačena.

Kraj godine i početak nove, dočekali smo uz predsjedničke izbore. Puno kandidata, puno praznih riječi, puno podmetanja, malo ozbiljnih programa a samo jedno mjesto za Vrhovnog Fikusa. Ti izbori donijeli su nam razdor u dvije najveće stranke. U jednoj se to očekivalo još od lokalnih izbora kad je jedan šerif odlučio uzeti pištolje u svoje ruke, a u drugoj se dogodio pred izbore. Dva člana (Hoolywoodski glumac i CSI Bruce Lee) su se odlučila krenuti kao neovisni kandidati (čitaj: uzeti dio glasova u Hrvatskoj i dijaspori) a treći kojeg je odabrala stranka nema karizmu, poznat je kao desničar i, u najmanju ruku, ljudi ga ne vole. Još im je glasove iz zemlje piramida (nije Egipat) oteo odbjegli šerif iz druge stranke i dogodilo se neminovno. Stranka koja je puna sebe tražila apsolutnu vlast u Hrvatskoj (Fikus i Car), doživjela je najveći do sad poraz na nekim izborima i doživjela podjelu unutar stranke. I tada se dogodilo neizbježno - vitezovi gospodarsko/kriminalnog stola su se sastali i odlučili: "Vratite nam Cara!". Jedan djedica u penziji, digao se iz naslonjača, stavio zubalo, digao nos do neba i obukao svečano odijelo. Sazvao je konferenciju za novinare, izmislio užasno glup razlog odlaska i sebi svojstveno bahato rekao: "Drhtite ljudi - vraća se Car!" I ljudi su zadrhtali i pali na pod - od smijeha. Kad je bio šef, izgradio je kult ličnosti (stara balkanska greška zbog koje su mnogi pogibali), veliki vođa koji može sve i svi se ga boje. Držao je stranku na kratkoj uzici. Uplitao se u sve i donosio sve odluke. Nakon njega više nije bilo toliko jake ličnosti koja bi ga mogla naslijediti i tu je osnovni problem raspada stranke. I u tom trenutku počelo se nazirati u stranci nešto strašno, nešto što on nije mogao dopustiti a to je - demokracija. Zato se sad on vratio. Prvo će preuzeti stranku, uvesti diktaturu te zdrobiti svaku natruhu unutarstranačke demokracije. Nakon toga, na juriš će uletjeti u sabor. Predsjednik sabora će u mirovinu (ionako je star ko Biblija) a Car ide na njegovo mjesto. Kada si stvori većinu u saboru, polako će se vratiti na mjesto velikog Vođe. Zato će narediti svim ljudima da glasaju za Šerifa, kako bi mu ovaj kao Fikus dao novi mandat. I opet će cijela Hrvatska biti pod njegovim nogama, a Fikus će sjediti s desna ocu.

Želite li biti spašeni? Ne? Zašto? Pa Car se vratio! Njegova aureola obasjala je Hrvatsku i pokazala naš jad i bijedu. On će to sve srediti. Opet će sve sakriti u ormar. Ono što ne znaš ne boli, zar ne? A kad opet zagusti - rep među noge... Sad već zna proceduru. I, onda, želite li biti spašeni? E, ništa od spasa...

Naš Vođa se jako iznenadio. Nakon presice, očekivao je pred nogama marionetu koja ga moli da je stavi natrag na konce. Ministre da kleče pred njim i ljube stopala. Građane pred vratima koji slave njegov povratak. A i Europa bi nas mogla primiti odmah kako bi se njemu dodvorili. A kad ono - ljudi su u nevjerici i poručuju mu neka ide u ___________ (popuni crtice), Europa je u šoku i predviđa pad vlade, pola ministara se pobunila i poručuje mu neka ide u ___________ (znaš proceduru), a bivša marioneta samo mudro šuti. Još važe opcije... A opcije su "loša" i "još gora". Ako ne shvati da ga nitko ne želi i sam ne ode, slijedi raskol u stranci, raskol u saboru, raskol u vladajućoj koaliciji, raskol u vladi i na kraju - pad vlade. Na nove izbore će izaći rascijepljene dvije vodeće stranke i puno malih stranaka, te one koje su nekad bile velike, ali ih vode isprani političari. Zbog rasipanja glasova, stvarat će se neprirodne koalicije previše malih stranaka, koje će se još brže raspadati. I sama EU će dići na kraju ruke od nas, dok nas kriza polako uvlači u tamu...
I, želite li biti spašeni? Nisam ni mislio...

Za sam kraj, da se malo osvrnem na dva predsjednička kandidata. Jedan nema ni okusa, ni boje ni mirisa, ali ima neke ideje koje promovira u svojoj kampanji, a koje će jako teško provesti. Pravi Fikus. A drugi? Drugi je tipični seoski razbijač koji nema nikakvih ideja ni programa, a kampanja mu se zasniva na nabrajanju negativnih strana drugog kandidata. Umjesto da objasni ljudima zašto trebaju glasati za njega, on im objašnjava zašto ne glasati za protivnika. Najgore od svega je što svog protivnika optužuje da pripada sistemu kojem je i on do nedavno pripadao. Ah, kako se kod nas brzo zaboravlja. Trebamo li predsjednika kojeg će izabrati dijaspora i najniži slojevi društva i koji će nas sramotiti po svijetu? Mislim da ne. Zato svi na izbore i ne dopustimo da nam predsjednika izaberu oni koji ne žive u Hrvatskoj...

Carevo novo ruho, Hans Christian Andersen

Kratki sadržaj:
U jednom je gradu živio car poznat po tome što je najviše volio lijepo, novo ruho, te je sav svoj novac trošio samo na to da se lijepo obuče, dok je sve ostale carske dužnosti u velikoj mjeri zanemarivao.
Saznavši za tu neobičnu carevu strast u grad su pristigli varalice koji su tvrdili da mogu istkati najljepše ruho na svijetu, ali tako neobično ruho da ga mogu vidjeti samo oni koji su nadasve sposobni i pametni. Polakomivši se za novim ruhom car je naručio da mu se istka to neodoljivo lijepo ruho, platio je varalicama velike novce i živio u iščekivanju novog ruha.
Podanici kao podanici, vidjevši da od tog ruha nema ništa, a bojeći se za svoj položaj i carsku milost nisu se usuđivali glasno izreći svoja saznanja da ruho ustvari ne postoji. Tako i car, bojeći se da ne ispadne glup i nesposoban, nije niti samom sebi priznao da ne vidi ruho, obukao ga, i ponosan na njegovu ljepotu izašao pred svoje podanike i građane. "Nitko nije htio priznati da ništa ne vidi, jer bi time pokazao kako nije za svoju službu ili kako je veoma glup."
Jedino je dječak sa svojom iskrenošću i nevinošću viknuo kako car nema ništa na sebi od čega je car protrnuo ali ipak odluči da ostane u povorci do kraja, "a komornici i dalje nošahu skute kojih nije bilo".

Analiza likova:
Car je samodopadni vladar kojemu nije bilo stalo do vođenja svoje zemlje, već su mu njegove privilegije koristile samo za zadovoljavanje svojih strasti za lijepom odjećom (ili satovima?). Pri tom je bio isuviše ponosan na dužnost koju je obnašao te niti u izvanrednim okolnostima nije htio priznati samom sebi da je u biti nesiguran i nesposoban vladar. Svoju nesposobnost nadoknađuje gomilanjem odjeće (ili satova?), jer se jedino na tom polju osjeća dovoljno sposoban. Okružen je licemjernim podanicima, koji bojeći se za svoj položaj i status, podržavaju tezu o "lijepom" ruhu, s čime zadržavaju svoj položaj savjetnika u carskim dvorima i dokazuju svoju pamet i mudrost. Nasuprot svih licemjernih i častohlepnih likova stoji dijete sa svojom dječjom iskrenošću i nevinošću, koje jedino ima hrabrost na glas reći istinu o carevom ruhu.
Varalice su lukavi, pokvareni i vrlo sposobni glumci, koji su znali i uspjeli iskoristiti ljudsku slabost u svoju korist. Svjesni da je čovjeku potrebna potvrda njegove mudrosti i pameti, oni igraju na tu kartu, dokazujući pri tom da ljudskoj gluposti nema kraja.

Poznato?

Hans Christian Andersen bio je u Hrvatskoj? Vjerojatno nije. Ali, današnje prilike u Hrvatskoj je u svoje vrijeme savršeno opisao u gore navedenoj bajci. Tko je car? Sigurno pogađate.
Evo samo nekoliko primjera:

1. Nakon objavljivanja prvih izlaznih anketa zadnjih stranačkih izbora, ispalo je da stranka koja je danas na vlasti sigurno gubi izbore. Premijera to nije nimalo zabrinulo. Naime, ponosno je stupio pred kamere sa izjavom da je u potpunosti siguran da su pobijedili. Zašto? Pa zato jer je njihovo biračko tijelo sramežljivo i ne želi potvrditi da su glasali za njih. Sramežljivo? U prijevodu bi to značilo da nitko ne želi priznati da je glasao za njih. Ili možda stvarno nije toliko ljudi glasalo za njih? Nemojte se bojati, velika je vjerojatnost da nije došlo do varanja na izborima. Istina je mnogo bolnija. Vladajuća stranka je dobila gotovo sve glasove iz inozemstva. Za njih su glasali penzići koji misle da još uvijek glasaju za "Oca Hrvatske nezavisnosti". I na kraju, za njih su glasali svi oni koji od toga imaju direktne imovinske koristi. Tko nam je na kraju izabrao sadašnju vlast? Državljani Bosne i Hercegovine, hrvatski iseljenici koji zarađuju kruh svoj svagdašnji u drugim državama i tamo plačaju porez, penzioneri koji nisu svjesni sadašnje situacije i za kraj, pijavice na državnoj blagajni. Prekrasan profil ljudi koji nam kroje sudbinu. Tako dolazimo do smiješne istine - nitko ne želi priznati da je glasao za sadašnju vlast, da ne bi morao objasniti zašto. A što mi poduzimamo? Ništa. Jebi ga, takva nam je izborni zakon...
Gdje je sad dječak koji bi uzviknuo "Car je gol'!"?

2. Nedavno se dogodila tragedija. Lovac je stao na minu. Ništa novo u Hrvatskoj. Nažalost. A onda je neki novinar postavio pitanje zašto to područje nije još razminirano. Nema novaca. Nisu još stigli iz pristupnih fondova EU. A zašto nisu stigli? Isti nadobudni novinari istražili su to malo dublje i dobili odgovor - niste na spisku za dodjelu sredstava za razminiravanje. Zašto? Zar mi nismo zemlja ugrožena minama? Jednostavno, novce nećemo dobiti jer ih nismo ni tražili. Zaboravili smo. Ili netko nije napravio svoj posao. A naša reakcija? Jebi ga, što je tu je, novce više nećemo dobiti...
Gdje je sad dječak koji bi uzviknuo "Car je gol'!"?

3. Prije nekoliko godina bili smo pod velikim pritiskom. Svi su nas tražili da se naguzimo i predamo odbjeglog generala. Na taj način smo morali pokazati spremnost klečanja pred EU. Domovinski rat nam je proglašen zločinačkom akcijom, a generali zločincima. Vlada bez kičme nije se usudila prigovarati (da, to su isti oni koji su kao oporba galamili "nitko neće hapsiti naše generale" na splitskoj rivi), a vrhovni mekušac naredio je hvatanje generala. Premijer je skinuo gaće i nagnuo se prema naprijed, čekajuči ulet odostraga. Svi smo šutjeli i čekali zadnji čin poniženja i oskvrnuća rata koji nam je donio slobodu. I tada se dogodila vrhunska stupidnost. Amerikanci su nam zaprijetili da moramo predati odbjeglog generala u Haag... Da, ti isti Amerikanci sa karikaturom od predsjednika koji taj isti sud - pazi sad ovo - ne priznaju. Dapaće, prije toga su nas tražili da potpišemo da nećemo izručivati njihove državljane u Haag. Znači Amerikanci nam prijete da predamo generala koji je vodio legitimnu akciju koju su oni orkestrirali na sud koji oni ne priznaju. Znači da su oni pomagali zločinačku akciju i priznaju taj sud? Ili ne? Ne znam za vas, ali ja sam bio prilično zbunjen. Ali naš gologuzi premijer sa gačama koje još uvijek vise oko zglobova, još uvijek razbarušene kose od vjetra sa splitske rive, ponosno izjavljuje da je general uhvačen. Pritisak nije prestao, nego se preusmjerio na druge stvari. Gaće su još uvijek spuštene. Mi smo još uvijek zbunjeni. Glavni Amer nam je čak došao i u goste. Poniženjima još nije kraj. Jebi ga, takva nam je sudbina...
Gdje je sad dječak koji bi uzviknuo "Car je gol'!"?

4. Hrvatska je u krizi. Europa je u krizi. Svijet je u krizi. Naša prepametna vlada donijela je novi, raskošni proračun. Nije prošlo ni mjesec dana, a već su u deficitu. Gdje uzeti novac. Smiješno, pa valjda tamo gdje ga ima. I jedan komedijaš (kojeg smo si, navodno, sami izabrali) svojim prepametnim likom ispuni tv ekrane i ponosno ustvrdi - mirovinska reforma je promašaj, II. stup je pogreška, to više ne funkcionira pa ćemo zato mi uzeti te novce i iskoristiti ih za bolje stvari. To je to... Kraj... Kradu nam penzije... Opet... Sad će nastati neredi... Dosta pljačkanja... Tražio sam neku garažu da pospremim auto koji sam jedva kupio na lihvarski bankovni kredit, da ne ostanem bez njega kad počnu neredi. Ništa. Apsolutno ništa. Dan-dva neki nesvrstani natpisi u novinama. Dan-dva razglabanje po tv-u i pretakanje iz šupljeg u prazno. I to je to. Nema ljudi na trgovima. Nema transparenata. Nema nereda. Još jedna pljačka naroda završila je pod tepihom. Jebi ga, preživjeli smo i druge pljačke, pa ćemo i ovu...
Gdje je sad dječak koji bi uzviknuo "Car je gol'!"?

Ovo su samo četiri hrvatska primjera bajke Carevo novo ruho. Iako bi mogao navesti četiri dnevno. Jedini je problem u tome što to nama nije bajka, već surova realnost. Tko je kriv za to? Mi sami. Naš mentalitet. Kroz povijest smu uvijek stenjali pod nečijom čizmom i vodili tuđe ratove. Navikli smo na diktatore i maršale, očeve naroda i beskičmenjake. U našu podsvijest su se uvukle dvije rijeći - JEBI GA. To nam je odgovor za sve probleme. Jebi ga, da je moglo biti drugačije, bilo bi drugačije. Mi smo nacija vatrogasaca. Rađe gasimo požar, nego da ga sprijećimo. A i požari nam se sve više rasplamsavaju bez kontrole. Nesposobna vlast neće samo zadužiti nas, već će naše dugove otplačivati i praunuci naših praunuka. A što poduzimamo? Ništa? Niko od nas se ne usudi izaći na ulicu i iz sveg glasa viknuti: CAR JE GOL'!. Jedan glas će se samo utopiti u buku, stotine, tisuće, možda i deseci tisuća glasova mogli bi nešto i promijeniti.

Car je gol' ljudi, shvatite to. Promijenimo nešto. Nek nas se čuje.

Eto, došla je i k nama. Znate ju svi. Zove se Kriza. Zahvatila je cijeli svijet. Predviđa se da će trajati dvije godine. Tvrtke će propadati. Radnici će ostati bez posla. Ljudi neće moći otplaćivati kredite. Ostajat će bez stanova i kuća. Kriza. Da, gadna stvar...

Od kud je došla? Zašto je nitko nije očekivao? Kako je prebroditi? Tko zna te odgovore? Naša vlada sigurno ne. Ajmo mi od početka.

Amerikanci su se našli u velikom problemu. Nafta je bila jeftina. Puno se trošilo. Puno se kupovalo. Svi su bili sretni. Ali, kao i svemu dobrome, tako je i toj idili trebao doći kraj. Svaki malo bolji analitičar vidio bi da se kriza pojavljuje svakih cca. 25-30 godina (I. svjetski rat, II. svjetski rat, početak 70-tih...). Nakon svake krize dolazilo je razdoblje obilja. Ljudi su kupovali sve ono za što su bili zakinuti tokom krize. Proizvodnja je rasla da zadovolji potrebe kupaca. I onda su potrošači prestali kupovati. Zašto? Imali su sve. Proizvodnja se i dalje nastavila istim kapacitetom a nitko nije kupovao. Punila su se skladišta. Tvornice su dizale kredite kako bi nadoknadile manjak prihoda od prodaje. I onda je stalo. E, tada su Amerikanci primjenili staru metodu - ratuj i potroši nagomilane resurse koje nitko ne treba. A tu se pojavila još jedna opcija - KINA. Kinezi imaju takav priljev gotovine, da pod svaku cijenu moraju plasirati čim više novaca van Kine. I onda su Ameri digli kredite za financiranje rata od Kineza (koje li ironije). E, sad su se oni dosjetili kako vratiti Kini čim manje novaca. Ako dignu cijenu nafte, dolar će pasti, pa sukladno tome i rate kineskih kredita vezanih uz dolar. Dobra formula: ratuješ, trošiš viškove, otplaćuješ manje rate kredita i uzimaš resurse sa osvojenih područja. A američko gospodarstvo? Nema veze, nije prvi put da upadaju u recesiju. Nakon što ona prođe, sve će biti ljepše, više i jače.
E, ovaj put su se malo preračunali. Ljudima su još više smanjili platežnu moć, a skladišta su prepuna (osim skladišta naoružanja koja se svakodnevno prazne). Tvornice su se zatvarale jer nisu imale kome prodati robu. Radnici su ostajali bez posla, pa nisu mogli otplaćivati rate kredita za kuće. Banke koje su imale hipoteke na kućama, odjednom su dobile veliku količinu nekretnina, koje nisu mogle prodati i ostale su bez redovnog priljeva gotovine. Tvornice koje su se još održale zbog bankarskih kredita, počele su propadati jer je prodaja još više pala, a banke su im uskratile nove kredite. Još više radnika je ostajalo bez posla - još više nekretnina bankama. Prodaja automobila je stala - još radnika bez posla. Brokeri su osjetili laku zaradu. Ulagali su tuđe novce u mutne poslove i ostajali bez njih preko noći. Amerika je bila na konopcima. A Europa? Umjesto završnog udarca Americi, Europski i Japanski fondovi nanjušili su krv. Počeli su masovno kupovati jeftine američke nekretnine, jer su procijenili da će se Amerika uskoro osoviti na noge. Greška. Umjesto povratka u ring, Amerika je doživjela knock out. Europa i Japan izgubili su ogromne količine gotovine. Svi su prodavali, a nitko nije kupovao. Došlo je do nevjerojatnog presedana u kapitalističkom svijetu - DRŽAVE SU SANIRALE POSRNULE BANKE. E, sad je kriza prešla Atlantik i došla u Europu.

A Hrvatska?
Jednog jutra, naša vlada je čula kucanje na vratima. Premijer je otvorio vrata i vidio - bananu. Dobro jutro, ja sam Kriza, predstavila se banana i skinula ogrtač. Naš premijer se još nije ni snašao, a već se poskliznuo na koru od banane i pao na glavu. Brzo je sazvao konferenciju za novinare i svečano izjavio: HRVATSKA JE U BANANI.
Da li smo stvarno u krizi? Krajem prošle godine vlada je trošila proračunski novac kao da samo kod nas sunce sije. Svjetska kriza ih nije brinula. A banke? E, banke su obustavile plasiranje kredita. Zbog krize? Niti približno. Nisu više davali kredite zbog toga što su ispucale limite za 2008. godinu. Normalno bi bilo (u civiliziranom svijetu) da su to i priznale, ali ne, banke su rekle - KRIZA JE. Tu su pogriješile. Naime, nije moglo biti krize u bankama zbog našeg guvernera HNB-a koji ih je natjerao da skupljaju gotovinu dok je još ima. Čovjek je jedini vizionar u Hrvatskoj (neka se nitko iz vlade ne uvrijedi, ali znam da istina boli) i jedan od rijetkih u svijetu. Ali samom izjavom da nema kredita zbog krize, banke su napravile veliku štetu. Ljudi su se uplašili dugoročnih kredita, jer, ipak, kriza je. Prodaja nekretnina i automobila je stala, ali ni ostalima ne cvjetaju ruže. Banke su ostale bez redovne i najlakše zarade od kredita, pa su odlučile podići kamate kako bi osigurale istu zaradu. Tu se ponavlja stara Hrvatska priča - bolje prodati manje uz veće namete, nego više uz manje namete. Tj. prodaja pada - cijene rastu. Nije bitno isprazniti skladišta, nego zadržati zaradu. I eto nam Krize.
Vlada ne ograničava svoje trošenje (naših) novaca, nego ih jednostavno kradu tamo gdje ih ima, npr. iz mirovinskih fondova. Zovu ekonomske stručnjake koji bi trebali riješiti krizu, a onda ih ismijavaju. Što kažete? Ništa novo za Hrvatsku? I nije, ali Kriza je raširila krila nad Hrvatskom. Tvornice koje rade za inozemstvo ili imaju inozemnog vlasnika počinju sa otpuštanjem radnika. Razumljivo, jer ako je strancu pala prodaja, smanjuje proizvodnju. Ako treba zatvoriti tvornicu, zatvorit će onu van svoje države i osigurati posao svojim radnicima. Banke su ograničile kredite za gospodarstvo, a ono malo što ih i plasiraju imaju ogromne kamate. Uskoro će i kod nas ljudi masovno ostajati bez posla. A strane banke su već najavile mogućnost povlačenja svojih sredstava iz naših (rasprodanih) banaka. Premijer nam poručuje da trebamo stegnuti remen, a on svojom nevjerojatnom bahatošću daje savršeni primjer kako se ne treba ponašati za vrijeme krize. A mi moramo šutjeti i trpjeti. Jer kako nam je jednom prilikom rekao bivši vođa, svi smo mi stoka sitnog zuba, a oni su rasni konji. Tko su to oni? Zna se...

A što nas čeka u ovoj Krizi? Kao prvo, nesposobna vlada. Kao drugo, nesposobna oporba. I kao treće, totalni raspad sistema. Nadam se da će se i kod nas pojaviti još neki vizionar koji neće gledati (samo) na svoj džep, nego će se brinuti i o prosperitetu Hrvatske. Za sad se takav ne nazire, ali nada umire zadnja...

Neki dan je moja kčer Sara navršila 5 mjeseci i počela je sa sve više zanimanja promatrati svijet oko sebe. To je natjeralo i mene da malo više promotrim budućnost koja čeka moje dijete. Pa eto nekoliko stvari koje već sad mogu procjeniti:



Slijedeće 4 godine imat ćemo vladu koja se do sada pokazala nesposobnom i koja bi nas trebala uvesti u Europu, a nije se ni potrudila objasniti nam što nam ta Europa nosi.
Inflacija je sve veća, kao i cijene i korupcija, pravosuđe je u sve većem kaosu, a vlada pokazuje jedino nezainteresiranost i nesposobnost u rješavanju navedenih problema. Još k tome je sadašnja vlada (kvazi)koalicijska, što znači da će se pojaviti i novi problemi kad počnu sukobi unutar koalicije.
Nove nestabilnosti na Balkanu uzrokovane samostalnošću Kosova. Postoji mogućnost da Republika Srpska zatraži samostalnost, na što, ako smo objektivni, ima pravo jednako kao i Kosovo, što znači i nove sukobe u Bosni.
Brzi ulazak Hrvatske u NATO, kako bi ponovo služili kao topovsko meso velikih sila u mogućim novim balkanskim ratovima.
Krahovi svjetskih burzi umjetno izazvani zbog lakšeg preljeva kapitala u novčanike bogatih.
Rast cijene nafte, koji automatski povlači pad vrijednosti američkog dolara, što opet znaći niže cijene i veća konkurentnost američke robe na svijetskim tržištima. To automatski znači nove ratove u kojima će sudjelovati SAD, barem do rasprodaje zaliha robe po američkim skladištima. Nakon što se skladišta isprazne, cijena nafte će se stabilizirati, ali zemlje trećeg svijeta će i dalje otplačivati kredite koje su uzeli od SAD-a namijenjene kupnji (pre)skupe nafte. Rate tih kredita će biti veće nego sada, zbog toga što će i dolar biti jači. I tako neko vrijeme, dok se skladišta opet ne napune. A to se ponavlja otprilike svakih 30 godina.
Globalno zatopljenje zbog sve večeg zagađenja uzrokovanog naglim razvojem industrije u Kini i Indiji, a ne smijemo zaboraviti ni SAD.
Nestašica sirove nafte predviđena za nekih 50-tak godina.
Rastući terorizam potican američkim geopolitičkim težnjama (SAD mora financijski poticati terorizam, kako bi se imali protiv koga boriti). Nakon što SAD riješi svoje unutarnje probleme (vidi br. 6) i terorizam bi se trebao smanjiti, ali do tada sve može izmaknuti kontroli.
Odbjegle države predvođene ludim diktatorima mogu lako doći do nuklearnog oružja. Jedan luđak (poput Hitlera, Staljina, Busha i dr.) može, s oproštenjem, zajebati cijeli svijet.
Novi hladni rat, ali ovaj puta sa 4 zaračene strane: SAD, Europa, Rusija i Kina.
Nezadrživi rast interneta i mobilnih komunikacija, te sukladno tome rast seksualnih predator i psihopata koji vrebaju na istima.
Polagano preuzimanje vrijednosti modernog (čitaj američkog) načina života i posljedično povečanje nasilja u školama, na ulici i u obitelji, te sve veči broj "filmskih" pljački sa sve većim brojem mrtvih.

Eto, to su neki od problema koji su več vidljivi, a koliko će se tek novih problema pojaviti u slijedećih 5, 10, 20 ili 30 godina. I onda se čovjek zapita imaju li naša djeca ikakve budućnosti. Istina, ni naš put do dans nije bio lagan, bilo 20 godišnjacima, bilo 80 godišnjacima. Preživjeli smo jedan ili više ratova, razne ekonomske i političke krize, ali nikad nije bilo ovako. Uvijek smo se mogli veseliti ljepšoj budućnosti. Ali sada, kad pogledam kakva budučnost čeka moju kčer, ne vidim šiše svjetlost na kraju tunela. Dapače, čini mi se da su i u samom tunelu sva svijetla pregorjela...

"Blago siromašnima duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko." rekao je Isus. Nikad mi nije bilo potpuno jasno što ta rečenica točno znači, ali sve mi se više čini da je Isus imao posla sa Hrvatima kada je to izgovorio. Zašto? Pa evo naše logike: Dobili 57 godina zatvora zbog likvidacije obitelji. Molim vas da mi objasnite što to točno znači.
Koliko je bilo optuženih? Petero. Svaki je dobio po 57 godina? Ne, 57 godina je podijeljeno na 5 osoba. Svakome isto? Pogrešno, raspon je od 7 do 20 godina? Evo i točnog teksta iz jednih dnevnih novina:

Zbog ubojstava supružnika Olujić te djece Milene (15) i Marka (12) u Vukovaru 1991. godine u četvrtak su osuđena petorica pripadnika HOS-a
Prvooptuženi Tomislav Madi, zapovjednik satnije, koji je četvorici svojih vojnika naredio da u Cerni ubiju i opljačkaju srpsku obitelj Olujić te unište njihovu kuću dobio je 20 godina zatvora. Vojnik Mario Jurić iz Vinkovaca dobio je 12 godina zatvora jer je, zajedno s vojnikom zvanim Bosanac, tijekom noći upao u kuću u Cerni, izrešetao supružnike Radomira i Anicu Olujić, a potom i njihovu djecu, Milenu (15) te Marka (12), kojega su ubili s 11 hitaca ispaljenih iz apsolutne blizine. Osam godina zatvora dobio je Zoran Poštić iz Zaprešića koji je, zajedno s Davorom Lazićem iz Novaka, ušao u kuću nakon ubojstva te uzeo zlatninu, vrijedne predmete i 15.000 njemačkih maraka, nakon čega su u kuću postavili mine. Pogrešno su spojili štapine, pa nije bilo detonacije. Lazić je dobio sedam godina zatvora. U vrijeme ubojstva imao je 18 godina. Mijo Starčević iz Vinkovaca dobio je 10 godina jer je pokazao dečkima kuću Olujićevih, pričekao ih dok nisu obavili masakr te ih vratio nazad u stožer u Komletince. Zadržao je ukradene naušnice. Svi osuđenici šutke su saslušali presudu na Županijskom sudu u Vukovaru. Zajedno su osuđeni na ukupno 57 godina zatvora.

Zajedno su osuđeni na ukupno 57 godina zatvora???!!! Stvasno vas molim da mi netko objasni tu rečenicu!!! Kako je moguće zbrojiti godine zatvora osuđenih, kad će zločinac sa najvećom kaznom biti na slobodi za maksimalno 20 godina? Možda je naše pravosuđe sa tom brojkom htjelo pokazati Europi i Haagu kako mi kažnjavamo ratne zločince. Možda misle da svi u Europi imaju mali IQ. Možda ni ja to ne mogu shvatiti jer imam premali IQ. A možda imam i preveliki, pa zato ne mogu to shvatiti...

Završilo je još jedno svjetsko rukometno prvenstvo. Nismo prvaci, iako igramo najljepši i najbolji rukomet. Balić je najbolji rukometaš svijeta, ali ni to nam nije pomoglo. Utakmica sa Francuskom je bila sramota. Svi razumijemo zašto su naši igrači izgubili živce u toj utakmici i nitko ih ne osuđuje. A da ne spominjem onu priču sa Dominikovićem i dopingom. Cijelo prvenstvo je bilo namješteno sa ciljem da Njemačka bude prvak, a mi smo bili najveći trn u peti na tom putu i morali su nas maknuti. To je bilo najsramotnije svjetsko prvenstvo. Naši se mogu vratiti uzdignutih glava, jer su igrali dobro i pošteno. Ali tu postoji jedan problem... Moraju se vratiti u Hrvatsku!!!

Nakon što je prvenstvo završilo, kompletna javnost je bila žalosna zbog toga što smo bili samo peti, ali svi su stali iza naših igrača. Svi osim medija... Trebalo je pustiti Španjolcima u skupini i igrati sa Islandom. Kako su mogli igrači odlučiti pobijeti Španjolsku, umjesto da im je izbornik naredio da puste utakmicu. Dominikovića se nije smjelo stavljati u igru prije polufinala. Stručni stožer i čelništvo saveza moraju dati ostavke. Izjave su davali i Ćiro i Kljajić. Sve je su krivi igrači i savez. Krivi su, krivi su, krivi su... I mediji nas maltretiraju sa takvim glupostima i uništavaju i moral igrača, ali to nije bitno, jer moraju i oni popuniti novine sa nečim. Jer izvještaj sa utakmice aktualan je samo jedan dan, a ostala njihova sranja pune novine još tjedan dana. A svi su sad zaboravili španjolsko namještanje Dominikoviću i još nas osuđuju što nismo pustili Španjolcima!!! Nažalost, u Hrvatskoj postoji samo jedan uvjet ako želiš biti sportski novinar: Moraš znati napraviti skandal iz svake utakmice, a da li pišeš istinu ili ne, uopće nije bitno... I samo jedan mali podsjetnik za sve njih: To je sport - nema puštanja, nema predaje...

Druga stvar koja se isprepliče medijima zadnjih nekoliko dana je da li ćemo dobiti slijedeće svjetsko prvenstvo ili ne? Ljudi moji, pa postoji li luđa nacija na svijetu? Podsjetnik za sve: Dobili smo slijedeće svjetsko prvenstvo!!! Eto, i takv veliki sportski događaj pretvaramo u politički problem. Sve je bilo sjajno kad smo dobili organizaciju prvenstva. Političari su sebi pripislivali zasluge i skupljali političke bodove. Busali su se u prsa i obečavali brda i doline. I to je to. Svi su mislili da je to još daleko, a kao i sve drugo u Hrvatskoj, problemi se rješavaju tek onda kad se više ne može odgađati. I onda se dogodilo čudo!!! Nakon završetka prvenstva u Njemačkoj, Hrvatskoj je predana zastava prvenstva. Što to znaći? Za dvije godine prvenstvo je kod nas!!! A dvorane? Nema problema, sagradit ćemo mi sve na vrijeme. I onda kaos. Da li će gradovi graditi dvorane sa ili bez javnog natječaja? Tko će to financirati? Svađe. Sukobi preko medija. Međusobna optuživanja. Nedostatak novaca. Nikakva promidžba. Pogažena obečanja. I opet se postavlja pitanje: Hoćemo li dobiti domaćinstvo slijedećeg prvenstva? I još uvijek nitko ne shvaća da smo ga već dobili. Sada treba zasukati rukave, isprazniti državnu blagajnu i uzeti lopate u ruke. Svi se žale da nema novaca, ali nitko ne shvaća da prvo novac treba uložiti da bi se višestruko vratio. A gdje je velika zarada? Nema je. Barem ne od prvenstva. I nitko ne shvaća da će u Hrvatsku nahrupiti masa stranaca i da nam je to prilika za izvrsnu turističku promidžbu, a samim time će nam se novci višestruko vratiti. Istina da nam fali i smještajnih kapaciteta na moru, ali to je već druga priča... Pogledajte samo Grčku. Ogromni gubici nakon olimpijskih igara vratili su se trostruko kroz turizam. Ali u Hrvatskoj i tu postoji jedan ogromni problem. Političari razmišljaju unaprijed samo do kraja svojeg mandata, a ako ih ponovo izaberu, onda još slijedeće 4 godine, a za to vrijeme samo razmišljaju o tome kako će napuniti svoje džepove. A, na našu veliku žalost, ovo je izborna godina. Bilo bi idealno kad bi se dvorane mogle završiti u 3 do 4 mjeseca, kako bi skupili dodatne političke bodove, ali se na žalost ne mogu. To znači da će se čekati izbori, puno obečavati, ali se dvorane neće graditi... A tko zna možda nećemo dobiti slijedeće prvenstvo... Halo!!! Probudite se!!! Već smo ga dobili!!!!

I tako... Završilo je još jedno prvenstvo... Nismo pobijedili... Nismo ni izgubili... A slijedeće prvenstvo? U Hrvatskoj? Naravno, ali neka to netko javi premijeru i vladi...

U kakvoj mi državi živimo? Mislim da je to ipak malo prekomplicirano pitanje. Demokratskoj? Vrijedi ipak malo razmisliti prije odgovora na ovo pitanje. Naprimjer, kako zaraditi novce a ne raditi ništa (ne računajući zaposlenje u državnoj službi)? Jednostavno, učlanite se u društvo skladatelja. A sad jedno pitanje za vas: Kada ste zadnji puta slušali muziku domaćih skladatelja? Nikad? Ma nemoguće. A zašto onda snimate piratske pjesme domaćih skladatelja na CD-e? Ne snimate? Nemoguće. Ako ne snimate piratske pjesme domaćih skladatelja, zašto onda plaćamo naknadu za Društvo Hrvatskih skladatelja prilikom kupnje svakog CD-a i DVD-a?
Eto, žalio se naše Društvo skladatelja da nemaju nikakvih zarada na svojoj glazbi zbog toga što svi građani njihovu muziku skidaju sa interneta (ja osobno nisam našao ništa njihovo na internetu) i presnimavaju je sa orginalnih CD-a (ma tko bi bio toliko lud da kupi njihove orginalne CD-e) i tražilo da im država plati naknadu za to. Naravno, vlada je odlučila lupiti poštene građane po džepu i uvela nam naknadu na svaki CD i DVD koji kupimo. Još bi razumio da ti novci idu u Zavod za autorska prava, jer, objektivno, 99,99% piratske muzike koja se u Hrvatskoj snima je strano (da, i srpski turbo-folk je strani). A zašto mi koji snimamo slike na CD-e, filmove na DVD-e i slično moramo plaćati naknadu Društvu skladatelja? Zato što živimo u Hrvatskoj.
A ne želimo valjda da nam skladatelji budu gladni...

Nakon vijesti o neredima u susjednoj nam Mađarskoj, članici civilizirane EU, ostao sam zapanjen. Pa zar je to moguće? Ajde, dogodilo se to i u Francuskoj, ali za to su i onako okrivili necivilizirane i siromašne doseljenike. Ali razlog nereda u Mađarskoj me najviše iznenadio. PREMIJER JE LAGAO U PREDIZBORNOJ KAMPANJI!!! Nezamislivo. Kod nas se to nikada ne bi moglo dogoditi. Naravno, odmah su započeli mirni prosvjedi, koji su se zbog daljnjih (ne)planiranih događaja koje je pokrenula oporba, pretvorili u val nasilja, nezapamčenog u Mađarskoj od 1956. godine i ustanka protiv staljinističkog režima. Ćak je i predsjednik optužio premijera da je doveo zemlju u moralnu krizu. A najzanimljivije od nije to što je mađarski parlament podržao ostanak sadašnjeg premijera na vlasti, jer, ipak, njegova je stranka dobila izbore, nego to što po anketama većina Mađara podržava ostanak premijera. Bez obzira na predizborne laži, oni žele da premijer nastavi sa započetim reformama i dokaže da taj gaf neće biti prepreka uspješnom razvoju Mađarske pod njegovim vodstvom...

Dobro, a sad ja vas pitam, što nas očekuje u EU? Prvi problem je u tome da kod nas nitko ne dolazi na vlast govoreći istinu. Pa tko će glasati za tebe ako u predizbornoj kampanji objaviš: "Žao mi je ljudi, ali ja sadašnju situaciju ne mogu popraviti, ali, iskreno, mogu se potruditi da stvar još i ne pogoršam". Zar bi vi glasali za takvu osobu. Najsmješniji slogan mi je "Pokrenimo Hrvatsku!". A u kojem smjeru? U redu, svaka vlast nam laže u predizbornoj kampanji. Sada bi trebali (tj. nakon što uđemo u civiliziranu EU) studenti izaći na ulice i protestirati. E, to je mali problem zbog toga što kod nas ni studenti nisu složni. Zašto? Pa neće valjda djeca branitelja kojima je sadašnja vlast omogućila povlaštene upise na fakultet gristi ruku koja ih hrani. A tko će onda protestirati? Možda penzioneri. Država im je dužna i imaju razloga za proteste. Ali gladni penzioneri nemaju snage ni podići kamen, a kamoli baciti ga na policiju. A svi mi ostali? Jako teško. Oni koji rade u državnim sužbama neće riskirati radna mjesta (i nekažnjeno primanje mita) zbog takve sitnice. A oni koji rade u privatnim tvrtkama? Zamislite objašnjenje poslodavcu: "Oprostite gazda, ali nisam bio tjedan dana na poslu jer sam ispunjavao građansku dužnost - protestirao sam protiv lažljive vlade". Nezamislivo...

I što nas onda čeka u EU? Ništa novo. Neće biti protesta. Neće biti nereda. I dalje će nam lagati. Ali ipak, mi smo u maloj prednosti pred Mađarima. Ne trebaju nam snimke. Mi unaprijed znamo da nam lažu. A moralna kriza. Prvo ipak treba imati i malo morala...

Danas sam nekako kuharski raspoložen, pa ću sa vama podijeliti jedan izvrstan recept.





GLOBALNI SUKOB SA GEOPOLITIČKOG GLEDIŠTA:
- izmislite da Irak posjeduje nuklearno i biološko oružje
- napadnite Irak
- okupirajte Irak
- prisvojite naftne izvore
- manipulacijama na burzi dignite cijenu nafte
- dodajte malo Irana
- ukoliko nemate podršku Europe za napad na Iran, dodajte malo Izraela
- otmite jednog Izraelskog vojnika
- napadnite Palestinu
- otmite dva Izraelska vojnika
- napadnite Libanon
- izazovite bliskoistočnu krizu
- optužite Siriju da pomaže Libanonu
- optužite Iran da pomaže Libanonu
- u vijeću UN-a zatražite razgovor između sukobljenih strana
- ni u kojem slučaju nemojte tražiti prekid vatre
- izazovite ekološku katastrofu
- osigurajte Izraelu dovoljno oružja
- pobijte dovoljno civila kako bi imali dobar razlog za miješanje u sukob
- pošaljite vojsku u Libanon zbog održavanja mira
- zaplašite Iran i Siriju svojom vojskom u regiji
- ponovo podignite cijenu sirove nafte
- dajte kredite sa ogromnim kamatama zemljama koje nemaju novaca za tako skupu naftu
- sve dobro prokuhajte i uživajte u zaradi od kamata

NAPOMENA:
Ovaj recept nema NIKAKVIH dodirnih točaka sa stvarnošću. Jer ja stvarno ne bih htio da me optuže da mrzim SAD i Izrael...

Sjećate se serijala Policijska akademija? Pa naravno. Nasmijavali su nas do suza. Tipični stereotipi o murjacima. Nesposobni, nespretni, glupi, a uvijek nekako riješe slučajeve. A sada se snima novi nastavak. Vidio sam najavu za film na dnevniku. A evo i radnje:
Radnja se događa negdje u Hrvatskoj, eto, recimo na primjer, na Korčuli. Nakon krvavog obračuna narko-mafije, policija je ulovila jednog od dilera. Dva policajca trebala su ga privesti u policijsku postaju. Usput su stali na kavici u jednom kafiću. Sva trojica su ušetali u kafić i naručili kavicu. Diler je, naravno, šetao bez lisica na rukama. Nakon ugodnog razgovora, diler se odšetao na WC, ali nije pobjegao. Čak je i platio cijeli račun. Nakon toga su, u prijateljskom tonu, otišli do policijskog automobila. Naravno, dva policajca, koja su u tako ugodnom društvu popili kavicu, nisu se osječala ugroženima, pa nisu ni zaključali vrata od automobila. I onda se dogodilo nezamislivo! Diler je otvorio vrata od automobila i pobjegao policajcima. Nastao je veliki problem. Iz cijele Hrvatske stigla je pomoć nes(p)retnim policajcima. Korčula je puna policije koja traži bjegunca. A sve to zabavlja turiste koji su, pošto je počela turistička sezona, preplavili otok. Nisu svjesni svega što se događa. Što se njih tiće, to je samo dio lokalnog folklora. A lokalni stanovnici su u panici...
Na žalost, nije još poznat završetak filma, ali, kao i u svakoj Policijskoj akademiji do sada, sigurno će biti happy end. Naši smiješni policajci iz priče, sigurno će na svoj nesretno/nespretni način uloviti bjegunca i osvanuti u svim medijima sa sretno/samozadovoljnim osmjehom na licu. I svi ćemo se ponovo nasmijati do suza...

Sječate se možda video kazete Zločeste djece koja je izašla negdje za vrijeme domovinskog rata? Nasmijali su nas do suza sa svojim šalama na svoj, naš i "njihov" račun. Najviše su mi u sječanju ostale vijesti koje su, otprilike, glasile ovako:
Na jednoj svadbi u okolici Zadra, netko od gostiju ispalio je nekoliko hitaca pištoljem u zrak. Srpska vojska je odgovorila vatrom iz svog raspoloživog naoružanja.
Iako je to bila samo šala, nije bila daleko od istine. Srpska vojska je jedva čekala bilo kakvu provokaciju, kojom bi opravdala svoju manijakalnu destrukciju naše kulturne baštine. Samo se sjetite Dubrovnika...
Sve je sad to iza nas. A žašto sam se baš sad toga sjetio? Pa eto, nedostatak utakmica prisilio me da pogledam malo informativnih programa. I onda šok! Voditelj dnevnika najavio je vijest dana! Izraelska vojska ušla je tenkovima u pojas Gaze! I? To je to? Pa baš i nije neka vijest dana. Iznenađenje bi bilo da rat između Izraela i Palestine prestane. Ušli su Izraelci tenkovima u Gazu. Raketirali su palestinske položaje. Uništili su jedinu palestinsku elektranu. Milion i petsto tisuća Palestinaca biti će najmanje 6 mjeseci bez struje. Nešto neobično? Ne. Na bliskom istoku ništa novo. Nije baš neka vijest dana...
A razlog napada? E tu sam se od srca nasmijao. Palestinska gerilska skupina otela je 19 godišnjeg Izraelskog vojnika. Izrael je odlučio ne pregovarati sa teroristima oko oslobađanja vojnika i napao Palestinu svim raspoloživim naoružanjem. Nakon što su uništili palestinsku vojnu i civilnu infrastrukturu i zauzeli aerodrom, počeli su, pazite sad dobro, pregovarati sa tim istim teroristima o puštanju otetog vojnika. Glavno da nema pregovora sa teroristima...
A možda ima je trebao samo neki jadan razlog za napad na Palestinu? Ne, nije sigurno. Sve je to bilo 100% opravdano. Sjetite se samo Zločeste djece iz početka ove priče.
Ova priča mora imati happy end jer, ipak, ne bi htio da me optuže za antisemitizam...

I tako... Traje nam svjetsko nogometno prvenstvo. Zbog slinih utakmica, više ni ne pratim vijesti, pa ni ne znam što se događa u Hrvatskoj i svijetu. Ali nije to ni bitno. Koga zanimaju neki Izrael i Palestina? Koga zanima SAD i Iran? Koga zanimaju političari, generali i ratni zločinci? Koga zanima (suluda) reforma školstva? Nikoga. Ali nas zato jako zanima slijedeći nastup Hrvatske na svjetskom prvenstvu. Prioriteti su se malo promijenili. Oni navijači koji su palili baklje na utakmicama reprezentacije bili su huligani, a sad su hrvatine. Onaj koji je protrčao terenom bio je divljak, a sad je junak. Nema veze. Igra Hrvatska. E, to mene brine...
Oni koji imaju malo bolje pamćenje, sjetit će se euforije koja je nastala kad je Ivanišević osvojio Wimbeldon. Svi smo bili jedno. A onda nas je naša divna vlada iznenadila. Porasle su cijene struje, vode, plina, benzina itd. A mi u euforiji nismo to ni primjetili. Nema veze. Glavno da smo prvi.
I svi se mi nadamo da će Hrvatska biti prvak svijeta, ali koliko će to nas koštati? Nije bitno.
Mi Hrvati!

Živjela naša samostalna, demokratska republika Hrvatska! U njoj svaki čovjek može prosperirati, ali samo pod jednim uvjetom - da radi u državnoj službi. I zato ovim putem šaljem molbu: Nacionalizirajte sva privatna poduzeća, kako bi i mi u privatnim firmama mogli prosperirati. Zašto to pišem? Pa eto, u subotu sam, gledajući dnevnik, došao do tog zaključka.

Naša poduzetna vlada pokrenula je program eOBRT. Izvrsna ideja. Ako želite otvoriti obrt, možete ga registrirati preko interneta. Pohvalno. Sama ideja mi se jako svidjela do trenutka kada su prenijeli dio premijerovog govora:
Do sada, ako ste htjeli otvoriri obrt, morali ste obilaziti razne institucije, Kad ste došli na šalter, službenik je rekao dođite sutra. Došli ste na drugi šalter, službenica lakira nokte i kaže vam dođete sutra. Što to znaći? Čim čujete riječ dođite sutra, znači da službenik očekuje mito. Ako mu date 100 €, dobit ćete riješene papire. Sada više to nije potrebno. Možete se logirati na internet stranice eOBRTA i registrirati obrt, a da ne trebate nikome dati mito...
Izvrsno rješenje. Pogotovo dok takvo, oprostite na izrazu, sranje čujete iz premijerovih usta. Zašto sranje? Pa eto, premijer nam je svima dao do znanja da je upoznat sa time da državni službenici, u državnim institucijama primaju mito i da bez mita ne možete ništa riješiti. I što je premijer poduzeo? Otvorio eOBRT. A što se dogodilo sa državnim službenicima koji primaju mito? Ništa. I dalje rade svoj posao (možda je rade ipak prejaka riječ). I dalje dobivaju plaću. Primat će malo manje mita, jer će se dosta ljudi odlučiti otvoriti obrt preko eOBRTA, ali će imati i manje posla. A otkazi onima koji primaju mito? Dobar vic...

ZAKLJUČAK:
Ljudi, zaposlite se u državnim službama. Primajte mito bez straha. Jedina stvar koja vam se može dogoditi je da imate sve manje posla, uz istu plaću...

Ne mogu ne osvrnuti se na temu koja je aktualna u zadnje vrijeme. Ima li Bosna piramidu? Ako ima, je li čudo prirode ili ljudskih ruku djelo? Možda nije baš ljudskih ruku, možda su je sagradili posjetitelji iz svemira? A možda ju je sagradio Ramzes? A možda i Ramzo? Ma nije to uopće bitno. Bitno je da su se Bosanci dosjetili kako prisiliti turiste da ostave eure kod njih. Pametno. Država koja nema ni mora (ne računajuči Neum), ni skijališta (koja stoje zapuštena još od rata), odlučila je podići zaradu od turizma. Uz vjerski turizam (Međugorje), sad imaju i povijesni turizam. Je li piramida prava? Ma uopće nije bitno. Bitno je da turisti ostave eure. I onda mi pričamo viceve o Muji i Hasi...

A, da li možda Hrvatska ima svojeg Muju i Hasu? Ima, ima. Sjede u Hrvatskoj vladi. A sad da vam ispričam jedan vic:
Hrvatski Mujo i Haso odlučili sagraditi auto-cestu od Splita do Dubrovnika. Sve je išlo po planu, tako dugo dok nisu naletjeli na Neum. To je bio veliki problem, jer jebo auto-cestu na kojoj će ljudi morati stati i pokazati putovnicu. Za vrijeme sezone, kolone na granici će biti kilometarske. I tada njima sine: Izgradit će most na Pelješac i zaobići Neum. Odlična ideja. Osim što neće biti stajanja na auto-cesti, potaknut će i turizam na Pelješcu. Ali, ipak, nije sve baš tako jednostavno. Pobunili su se Bosanci da veliki brodovi neće moći prolaziti ispod tog mosta i dali dva prijedloga: Most visine 40 metara ili pokretni most. Naši su Mujo i Haso dugo razmišljali i konačno našli pravo rješenje: Sagradit će pokretni most koji će se (vjerojatno) dizati kada do njega dođe brod. I živjeli su do kraja života u svojoj gluposti...

E sad vas poštovani čitaoče molim za pošten odgovor na slijedeće pitanje:

HOĆE LI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE BITI ZASTOJA NA AUTO-CESTI IZMEĐU SPLITA I DUBROVNIKA, POGLAVITO KOD POKRETNOG MOSTA?

Jednog lijepog dana, ničim izazvan, odlučio sam pogledati vijesti na tv-u. Nakon nekoliko minuta, srušilo se sve u što sam vjerovao u svom dosadašnjem životu. Shvatio sam da sam jako siromašan. Vlasnik sam stana od 50 m2 za koji ću otplačivati kredit slijedećih 15 godina. Uskoro planiram kupiti auto za koji ću otplačivati kredit slijedećih 5 godina. Imam dobar posao u kancelariji i pristojnu plaću. I smatrao sam se, za naše hrvatske prilike, povlaštenim čovjekom. A sada šok. Siromašan sam. Zašto? Pa eto, gledam kako ruše bespravno sagrađene kuće na Viru. Nakon nekoliko scena plesa bagera po kućama, kamerman je utrpao kameru pod nos vlasnici jedne od srušenih kuća. I ona, sva jadna, zaplače pred kamerama i slomi srca svih Hrvata. "Cijeli sam život štedjela, digla i kredit samo da sagradim tu kuću na moru, a sad, kad mi je srušiše, sad sam siromašna." Meni tu nešto nije jasno. Ako je siromašan onaj ko nema kućicu od cca. 150 m2 na moru, taj je siromašan? Onda sam i ja siromašan. Vjerojatno ta gospođa ima i stan u Zagrebu, jer koji bi pametan čovjek gradio vikend kuću na moru, a da nema osigurano stambeno pitanje. A vjerojatno ima i auto, jer kako bi inaće išla kroz vikend na more. I imala je kuću na moru i bila je bogata. A sad kad nema kuću na moru, sad je siromašna. Onda sam, prema tome, i ja siromašan. Moj svijet je srušen. Sad moram i ja početi graditi kuću na moru. Naravno, bespravno. Jer koja budala danas gradi sa dozvolama? A rizik? To me ne zabrinjava. Jer, neće valjda baš meni... A ako krenu u rušenje moje hipotetske kuće, pa naći ću i ja nekog kamermana...

Jedva sam se primirio od ove vijesti, kad me lupila i slijedeća. Moje je srce skoro puklo od žalosti. Jadni Mađari proklinju ovu lopovsku Hrvatsku vladu koja ima ruši kuće koje su bespravno sagradili u tuđoj državi i na tuđem moru. Prijete diplomatskim skandalima, podižu tužbe na sudovima, prijete bojkotom ulaska u EU. Ja ne razumijem nas Hrvate. Zašto ne bi dozvolili Mađarima da legaliziraju svoje male kućice sa desetak apartmana izgrađene na samoj plaži? Pa to bi nam trebala biti velika čast da stanovnici EU žele ljetovati kod nas na moru, pa makar devastirali našu obalu. E jesmo mi balkanci...

I na kraju, sinula mi je izvrsna ideja:
P O Z I V A M sve Hrvate, da složno krenemo u izgradnju kuća (bespravnih naravno) na francuskoj Azurnoj obali (znam jednu lijepu plažu u blizini Monaca). Nakon što sagradimo cijelo divlje apartmansko naselje, čekat ćemo bagere. Kad nam i oni dođu, trčat čemo okolo i tražiti novinare. Ko prvi nađe novinara, neka gurne facu pred kameru i zaurla: "Jebeš takvu lopovsku državu, jebeš cijelu Francusku, ovo ćemo prijaviti hrvatskom konzulatu, sve ćemo ovo prijaviti na najvišu razinu suda u Parizu, tražit ćemo izbacivanje Francuske iz EU!". Neka cijela Europa vidi da smo i mi spremni za ulazak u EU. Ako možemo od Europe kopirati talijansko školstvo, njemačke zakone i dr., zašto ne bi mogli kopirati i nešto od Mađarske? I oni su u EU, zar ne?

KONAČNO!
Konačno je jedan političar rekao ono što svi misle, ali niko se ne usudi reći. Jučer je naš fikus, poznatiji kao predsjednik Mesić, rekao ono što smo prije očekivali od Sanadera. Nakon vijesti da talijani prosvjeduju zbog toga što im Hrvatska ne želi vratiti nekretnine na moru, Sanader je rekao da to njega ne zanima. Nakon toga, isto pitanje je upućeno Mesiću. Njegov odgovor mi se samo djeomično svidio, ali barem je bio iskren. Naime, Mesić je rekao da će Hrvatska platiti talijanima svoj dug, ali da treba razmišljati i o ljudima kojima je ta ista talijanska vojska spalila kuće u II. svjetskom ratu i odvela ih u logore bez suđenja, gdje su i umrli. Ti ljudi neće dobiti niti jednu kunu odštete. I sad se postavlja pitanje, tko je pobijedio u II. svetskom ratu, a tko je bio agresor? Svaki koji zna i malo povijesti zna da su agresori bili Njemačka, Italija i Japan. Barem tako piše u povijesnim knjigama, koje, naravno, pišu pobjednici. A jesmo li sigurni da je baš tako? Kako je onda moguće da Hrvatska, kao dio bivše Jugoslavije koja je bila na strani pobjednika, mora plaćati odštete Njemcima i Talijanima koji su bili na strani pobijeđenih agresora? A ti isti agresori su palili naše kuće i ubijali naše ljude koji su im se suprotstavili. Kažu da smo ih istjerali iz Hrvatske i nacionalizirali im nekretnine. A zašto nisu ostali? Zato jer se nisu usudili. Naime, povijest piše da su oni bili agresori u tuđoj zemlji, a takve, barem kao što smo imali prilike vidjeti u domovinskom ratu, oslobođeni narod ne voli više u svojoj državi. Mislim da nitko nije toliko lud da ostane u takvoj zemlji nakon što izgubi rat. A sada, nakon silnih odšteta i 60 godina mira, oni bi svoje nekretnine natrag. A da im vratimo cijelu Dalmaciju? Ma može, sve za ulazak u Europsku uniju. A, imate li vi neko drugo mišljenje?
Još samo jedna misao za kraj. Sva sreća što Japan nije bliže...

Pošto je trenutačno u svijetu zatišje (čeka se muslimane da završe sa svojim praznicima i još se malo poubijaju u Meki), sjetio sam se akcije "Nahranimo gladne u Africi". SAD, kao lider modernog svijeta pokrenuo je akciju oprosta duga afričkim državama. Svi su pohvalili tu inicijativu, ali ona je samo pokazala koliko licemjerja ima danas u globalnoj politici. Naime, Afrika ne bi bila gladna da ju SAD nije osiromašio. Kako? Nećete vjerovati kako je to sve jednostavno. Krajem 60-tih prošlog nam stoljeća, Europa je počela ulagati u svoje bivše kolonije u Africi, kako bi europske kompanije sudjelovale (i zarađivale) u distribuciji afričkih proizvoda. A SAD-u, koji nije imao nikakvih kolonija u Africi, nije odgovarala jaka Europa. I tada nastupa na scenu legendarni Kissinger, dobitnik Nobelove nagrade, koji je direktno ili iz sjene, odgovoran za sva, da oprostite, sranja u zadnjih 50 godina. Zašto? Afrika je do tada izvozila samo jeftine sirovine, jer nisu imali ni tvornica ni sredstava za proizvodnju gotovih proizvoda koje mogu plasirati na svijetsko tržište. Europa je tu prepoznala veliki potencijal. Ako ulože novce i "know how" u Afriku, dogovorit će plasiranje proizvoda na tržište preko svojih kompanija. Tvornice u Africi rade i plaćaju porez državi, država zarađuje. Radnici imaju posao i plaćaju porez državi, država zarađuje i ima socijalni mir. Sve vodi prema uspješnom razvoju i svi zarađuju osim SAD-a. E to neće ići tako lako. Kissinger je našao rješenje za sve. Pokrenuo je određene spletke (o kojima više nekom drugom prilikom) i podigao cijenu nafte za 400%. Europa se povukla iz Afrike jer je naftna kriza pogodila i njih i nisu imali više novaca za druge. A Afrika se suočila sa još većom krizom. Svi projekti su obustavljeni zbog nedostataka sredstava. Socijalni mir je narušen jer su ljudi ostali bez obećanih radnih mjesta. Počele su revolucije. Nisu više ni mogli vaditi sirovine zbog nedostatka nafte. I koje je jedino rješenje? Uzeti kredit i kupiti naftu. A od koga će uzeti kredit? Od onoga koji ima novaca. SAD-a. I tako je SAD zarađivao na kamatama, zaustavio je europski prodor u Afriku, a afrika je nagomilala dugove koje neće tako brzo otplatiti, jer sad više nisu radili za svoju zaradu, nego za kamate.
SAD je 2005. godine otpisao dugove Africi. Zašto? Da bi mogli uzeti nove kredite. Zašto? Pa povečala se kamata, a stare kredite je ionako več pojela inflacija...

Nakon što se prikrio na neko vrijeme, mali Janez je uskočio u svoju ribaricu i bacio mreže u hrvatsko more. Ništa novo. Opet samo isprazne prijetnje, traženje arbitraže i ostale gluposti. Sve u svemu, ništa na što bi trebalo trošiti riječi. Sukob sa Slovenijom oko mora nije ni približno pred razrješenjem. Ali zašto baš sad? Sad im je najbolja moguća prilika. Hrvatska je u pregovorima za ulazak u Europsku uniju. Ako želimo njihovu podršku, moramo im dati ono što oni žele. Ali, tu su se jako prevarili. Nije mala Slovenija Europska unija, pa da joj od straha damo Gotovinu, joj, pardon, morski prolaz na otvoreno more. A oni nikako da nauče iz svojih grešaka. A samo trebaju malo proučiti povijest Hrvatske. Mi smo takav narod, da nećemo nikome ništa dati, pa makar to i ne bilo naše, samo ako netko to pokuša uzeti silom. Mnogi osvajači su stoljećima pokušavali okupirati Hrvatsku, ali uvijek ih je iznenadio otpor Hrvata, pa čak i ako je Hrvatska imala od toga i koristi. To nam je jednostavno u genima. I onda bi Slovenija uzela dio našeg mora. Ma nije stvar u moru, i onako ga imamo dovoljno, stvar je u principima i pristupu. Bez obzira na sve viceve o njima, ali bosanci su puno pametniji narod od slovenaca. Oni su nas lijepo zamolili i dobili su cijelu luku Ploče. Da su i Slovenci zamolili, vjerujem da bi im bilo koja naša vlada dala prolaz na otvoreno more, bez ikakvih reakcija hrvatske javnosti. Ali nisu. A, iako nama taj komadić mora ne znači ništa u životu, nakon svih ovih slovenskih pokušaja spremni smo i zaratiti se s njima. Najbolji primjer je nedavna izjava premijera. Naime, zaprijetio je Slovencima da neće Ljubljanska banka u Hrvatsku dok se ne riješe sva otvorena pitanja. Malo smiješno, ali šta ćeš. Ljubljanska banka nije ni namjeravala tako brzo u Hrvatsku zbog toga što bi poslovnice u Hrvatskoj svakodnevno okupirali ljudi tražeći povrat ukradene štednje. Ali nema veze, neka vide da mislimo ozbiljno. A prijetnja je prijetnja, bez obzira na njen sadržaj...

Eto, pročitao sam jučer u jednom našem tjedniku da Europska unija traži od Hrvatske da do 2015. godine sagradi nuklearnu elektranu, kako bi zadovoljili energetske potrebe Hrvatke, ali i višak struje jeftino izvozili u zemlje Europske unije, nakon što u nju uđemo. Pojavile su se i međunarodne studije koje pokazuju da bi do 2025. godine sve svjetske države trebale imati barem jednu nuklearnu elektranu. Sve je to u redu, jer bez električne energije nema daljnjeg razvitka privrede. Nakon što sam to pročitao, sjetio sam se Irana. Zašto? Pa eto, SAD uporno pokušava zabraniti Iranu pokušaje obogačivanja urana za potrebe nuklearne elektrane. Boje se da Iran ne bi razvio atomsku bombu? Teško. Nitko danas nije toliko lud da bi upotrebio atomsku bombu i time ugrozio egzistenciju cijele svoje države, jer odmazda bi bila strašna. Zašto onda? Računica je vrlo jednostavna. Iran je do sada bio pod sankcijama. Jedini način da se domognu stranog kapitala je program nafta za hranu. SAD-u je to odgovaralo jer je na taj način dobivao jeftinu iransku naftu. Ma, pitate se, nije valjda SAD kršio sankcije? Ako pogledate bilo koji prilog iz Irana, vidjet ćete barem jedan McDonalds ili reklamu za CocaColu. Jedini dosadašnji način Irana da se domogne električne energije bile su termoelektrane u kojima se spaljivala nafta. Ali, ako sagrade nuklearne elektrane, sva nafta im ostaje, a da ne napominjem da u nuklearnim elektranama mogu proizvoditi mnogo više električne energije, što će im biti dovoljno za razvoj novih industrija. Što to znači. Neće više morati davati jeftinu naftu za hranu, jer će je moći proizvoditi dovoljno za svoje potrebe, pa čak i za izvoz. Neće više morati prodavati jeftine sirovine, jer će u novim tvornicama, pokretanima električnom energijom iz svojih nuklearnih elektrana, moći sami proizvoditi gotove proizvode, naravno, za vlastite potrebe i za izvoz. A zašto to smeta SAD-u? Pa oni su to sami pokazali napadom na Irak. Nakon Iransko-Iračkog rata, Iran je pao u izolaciju, a Irak je bio jedina jaka sila u toje regiji bogatoj naftom. Nakon rušenja Sadama, SAD je preuzeo vodeću ulogu u regiji. A sad se pojavljuje novi veliki igrač, koji će, ako plasira velike količine nafte na tržište, preuzeti vodeću ulogu u naftnim igrama. Pitate se zašto SAD nije ponudio "suradnju" Iranu (sličnu onoj sa Saudijskom Arabijom)? Pretekla ih je Europska unija koja (pro)daje "know how" Iranu u zamjenu za buduću distribuciju nafte. A kauboj na čelu SAD-a si ipak to ne može dopustiti...